subota, 1. lipnja 2013.

Železničke tuge

Verujem da je medju vama malo onih koji se sećaju Miladina Šobića i njegove pesme "Železničke tuge",
e mene moje jutrošnje putešestvije podseti na tu pesmu.
Ovo je inače malo mesto, petak, maturanti već uveliko slave, studenti u većim mestima slušaju šta se još slušati mora...znači teška pustoš.
Dok lupkam svojim štiklicama koračajući po praznoj čekaonici imam utisak da ću probuditi sve koji se do sad nisu probudili u prečniku bar nekih 500 m, a mislim da su u istom tom prečniku morali da me čuju svi koji su već budni izuzev onih kojima je neophodan slušni aparat,a isti nisu stavili iz kojekakvih razloga.
Elem, dolazim do šaltera i čekam, čekam...čekam...........
Nakon dobrih 10tak minuta izranja gospodja (nije mi bilo baš najjasnije iz kojeg ćoška) i 'ladno mi saopštava da će se karte prodavati tek za 10 min jer sad sredjuje "dokumentaciju"  koju i pored dosta solidnog vida ne vidim u maloj prostoriji (reklo bi se 3 sa 3).
Toliko je besmisleno da prosto ne mogu ni da se ljutim, i jedina reakcija mi je neki poluosmeh koji mi se oteo kontroli, a onda sledi još neverovatniji nastavak - ni ne pitavši me gde putujem saopštava mi da će voz kasniti.
"Ali kad sam vas zvala pre pola sata rekli ste mi da voz polazi na vreme!-
" A za gde?" pita, sad već podbočeno, zbog čega osetih olakšanje zbog debele staklene pregrade izmedju nas
"Za Beograd"
"A, taj ide na vreme."
Šta reći!?!!!

Nema komentara :

Objavi komentar